Osjećao sam se kao da su nam gosti iz Vinkovaca servirali papreni čobanac posred Kantride, a mi odgovorili mlakom limunadom. Par kapi limuna, tek toliko da nas isprati s kiselim okusom u ustima i s mukom u želucu. Ona reakcija na poravnanje gostiju ulazi u udžbenike, poglavlje „kako ne smije izgledati domaća momčad u posljednjih dvadeset minuta utakmice“. Zanimljivo je kako nas sve živo presječe... naš gol, gostujući gol, nije bitno. Bitno je da nas presječe, štogod se desi na utakmici. Najbolje je odraditi uspavanku od 0:0 i mirno produžiti spavati nakon utakmice, jer očito nas presječe i tramontana, ako dopre do travnjaka Kantride. Degutantno je već slušati generacije i generacije nogometaša i njihovih šefova kako škrtim i neuvjerljivim riječima opravdavaju svaki svoj posrtaj na Kantridi. Ona druga, škakljivija Dalićeva faza ostala je legendarna po tome što su svaku utakmicu na Kantridi primali gol u prvih pet minuta. Nakon toga se, naravno, nije moglo igrati. 10-ak godina prije Branko Ivanković je podučavao Riječane kako je vodstvo od 2:0 najopasniji rezultat i utakmica se, po njemu, jako teško dobivala ako ste poveli 2:0. Ova generacija nam nudi novi biser, „ukopamo se kad damo gol“. Pa šta su navijači Rijeke Bogu skrivili, da im malo smijeha nude jedino izjave naših, a u očaj, ili luđački smijeh ih tjeraju obećanja o „sljedećoj sezoni“?!?

Da se razumijemo, 1:1 protiv Cibalije nije katastrofa, ne smijemo podcijeniti vinkovački klub koji ima lijepu, dugu i prilično bogatu tradiciju za hrvatske nogometne prilike. Katastrofa je, kako je navedeno, posljednjih dvadeset minuta u kojima svaki domaćin ima refleksnu reakciju prema protivničkom golu, a mi za tako nešto nemamo ni snage (kako, koliko i što treniraju profesionalci?) ni raspoloženih igrača koji su u stanju stvoriti pritisak. Koji su to raspoloženi ili raspoloživi igrači iz Bijelog Brda, ili bilo kojeg drugog niželigaša, koji nas tako uredno zaključaju u naš šesnaesterac do kraja utakmice?!?

Mladi stoper Datković pobrao je ovacije i hvalospjeve nakon Splita. Lijepo, poticajno. Treba mu podrška, kao i svim mladim igračima koji ulaze u prvu ekipu. Međutim, je li netko registrirao da je Datković kiksao 2-3 puta u nekoliko utakmica prije fatalnog kiksa protiv Cibalije? Nije, ili nije htio to primjetiti. Nek' se piše, pa makar i dobro... Protiv Splita su samo sreća ili slučaj htjeli da jedan Datkovićev poklon napadačima crvenih ne uleti u našu mrežu. Možda bi već i na toj utakmici kraj izgledao drukčije (poput, npr. jučerašnjeg), a ne onakav, s junacima Vukovićem i Stepčićem. Hvalimo Datkovića, ali možda bi produktivnije bilo ukazivati na greške i učestale događaje koje treba iskorijeniti, a ne dizati mladog igrača u zvijezde, prije vremena. Ovako mu trasiramo put prema sudbini Vedrana Turkalja. Imao je potpuno isti start na Kantridi. Pljesak tribina, bujice lijepih riječi, ostatak priče znate i sami. Želim Datkoviću od sveg srca bogatu karijeru, prije lige petice nek' osvoji prvenstvo s Rijekom. Na greškama se uči. Ali, treba učiti od nekoga. Od koga... nažalost, nema takvog na pladnju, a možda ni na horizontu.